Maritozzo

Što je to

Maritozzo je mekana, slatka pekarska štruca iz Rima, prerezana gotovo do kraja i obilno punjena lagano zaslađenom tučenom vrhnjem. Riječ je o poslastici jednostavnog izgleda, ali prepoznatljive teksture: tijesto je nježno i pomalo elastično, a vrh je često posut šećerom u prahu. Unutra se nalazi oblak svježeg vrhnja, gladak i hladan, koji kontrastira mekanom, kvasnom tijestu. Štruca je dovoljno sadržajna da bude mali obrok, no u rimskoj tradiciji riječ je prije svega o jutarnjem obroku.

Iako slične slatke štruce postoje diljem Italije, maritozzo je neraskidivo povezan s Rimom i Lacijem. Njegov identitet vezan je uz glavni grad, gdje je generacijama bio stalnica na šankovima barova. Riječ je o poslastici koja ne traži pribor za jelo, zamišljenoj da se drži jednom rukom dok druga drži šalicu kave.

Samo ime priča priču o udvaranju. Maritozzo je šaljiva izvedenica od marito, što znači suprug.

Povijest rimskog zaručnika

Preci ove štruce često se povezuju s antičkim Rimom, kada se velik, zaslađen kruh od brašna, jaja, ulja ili masti, meda i grožđica pekao kao hranjiva namirnica za one koji su radili na poljima. Tijekom stoljeća postao je manji i slađi. U srednjem vijeku pojavila se korizmena verzija, quaresimale: tamnija, bez masti, obogaćena orašastim plodovima i kandiranim voćem, bila je jedna od rijetkih poslastica dopuštenih tijekom četrdeset dana prije Uskrsa. Pjesnik Giuseppe Gioachino Belli spomenuo ju je u svom sonetu iz 1833. godine, La Quaresima.

Do 19. stoljeća maritozzo je postao simbol udvaranja. Prvi petak u ožujku bio je dan zaljubljenih, a mladić bi svojoj budućoj zaručnici poklonio maritozzo, ponekad ukrašen šećernim srcima. Prema predaji, u njega bi se ponekad sakrio prsten ili neki drugi mali zlatni nakit. Ako bi djevojka prihvatila dar, bio je to znak da je zajednica dobrodošla.

Tijekom vremena, kako su se običaji udvaranja mijenjali, prsten unutar štruce izišao je iz upotrebe, no sjećanje na običaj ostalo je, a poslastica je zadržala svoje ime i povezanost s riječju marito.

Od čega se sastoji

Štruca je izrađena od obogaćenog kvasnog tijesta, s brašnom, jajima, šećerom ili medom i masnoćom. Starije recepture traže maslinovo ulje ili mast; mnogi suvremeni pekari koriste maslac. Med se često dodaje u tijesto, dajući suptilnu slatkoću i pomažući koricama da tijekom pečenja porumene.

Danas je najčešća verzija obična štruca punjena tučenim vrhnjem. Korizmena tradicija quaresimalea preživjela je u verzijama čije tijesto sadrži grožđice, pinjole i kandiranu koru, što štruci daje složeniju teksturu koja nadopunjuje kremastu nadjev.

Vrhnje se tuče svježe i zaslađuje tek lagano, kako bi okus mliječnog proizvoda došao do izražaja. Nije riječ o teškoj, slatkoj pasti, već o lakoj, prozračnoj pjeni koja obilno ispunjava prerezanu štrucu, obično poravnatu s rubom otvora, prije posljednjeg posipanja šećerom u prahu.

Kako se jede

U Rimu je maritozzo prije svega jutarnja namirnica. Jede se u baru, talijanskom kafiću, uz cappuccino ili espresso. Mnogi Rimljani jedu ga stojeći za šankom, sa štrucom u jednoj ruci i šalicom u drugoj, prije posla ili dnevnih obveza.

Štruca se najbolje jede svježa, idealno istog dana kada je pečena. Kako sati prolaze, tijesto gubi mekoću, a vrhnje se počinje slijegati, čime se umanjuje doživljaj. Jutarnji posjet rimskom baru ili pasticceriji često će otkriti redove punjenih maritozza izloženih iza stakla.

Iako je tradicionalni par cappuccino, jak espresso probija slatkoću vrhnja za one koji više vole oštriji kontrast. Maritozzo se u Rimu obično ne jede kao desert nakon večere; njegova uloga čvrsto je vezana uz jutarnje sate, iako se danas može naći u bilo koje doba dana.

Poslastica s modernim obratom

Posljednjih godina maritozzo se proširio izvan svojih tradicionalnih granica. Nekoć uglavnom ograničen na rimske barove, postao je moderan u drugim dijelovima Italije, pa i u inozemstvu. Neki pekari eksperimentiraju s nadjevima poput čokoladnog krema, kreme od jaja ili pistacija, a popularnim su postali i slani maritozzi salati punjeni suhomesnatim proizvodima, sirom ili povrćem, iako klasično tučeno vrhnje ostaje mjerilo.

Ta modernizacija nije izbrisala izvorni identitet štruce. Mekano, obogaćeno tijesto i obilna količina vrhnja obilježja su po kojima se prepoznaje rimski maritozzo, a klasična verzija ostaje standard prema kojem se mjere sve ostale.

Zanimljivosti

• Ime znači suprug. Riječ maritozzo šaljiva je izvedenica od marito, odraz običaja darivanja štruce budućoj zaručnici prvog petka u ožujku.
• Prsten u vrhnju. Prema predaji, u štrucu bi se ponekad sakrio prsten ili mali zlatni nakit, iako taj običaj pripada prošlosti.
• Jede se stojeći. Maritozzo se često jede za šankom bara uz cappuccino, a ne sjedeći za stolom.
• Korizmeni predak. Quaresimale, tamnija štruca s orašastim plodovima i kandiranim voćem, bila je jedna od rijetkih slastica dopuštenih tijekom korizme.
• U stihovima. Pjesnik na rimskom dijalektu Giuseppe Gioachino Belli spomenuo je štrucu u sonetu iz 1833. godine.

Gdje ga probati

Najbolje mjesto za kušanje maritozza jest Rim, u tradicionalnom baru ili slastičarnici u središtu grada ili u stambenoj četvrti gdje se mještani okupljaju na doručak. Ova poslastica pripada jutarnjoj rutini rimskog dana, a ne desertnim jelovnicima restorana.

Naručiti cappuccino i svježe punjenu štrucu za šankom, među Rimljanima na putu prema poslu, klasičan je način da se ovo iskustvo doživi. Iako je poslastica stekla popularnost u drugim gradovima, jesti je u Rimu, gdje sjećanje na običaj vezan uz marito još uvijek traje, ostaje najautentičniji ugođaj.