Pomeranija se proteže uz jedinu poljsku morsku obalu, od ciglenih zabata Gdańska do borovih šuma i jezerskog kraja dublje u unutrašnjosti. Ovdje ritam prati vodu i godišnja doba: ribarski brodovi isplovljavaju u zoru, trgovci jantarom postavljaju svoje štandove, drveni stolci pune šetališne kafiće kako svjetlo navečer postaje zlatno. To je regija stvorena za spor tempo, sa starim gradskim jezgrama dovoljno malim da se upamte pješice i krajolikom koji nagrađuje pažnju, a ne brzinu.
Gdańsk se nalazi u samom srcu regije, hanzeatska luka čije trgovačke kuće, žitnice i duga riva još čuvaju oblik srednjovjekovnog trgovačkog grada. Njegove ulice izlaze na rijeku Motławu, gdje su nekoć čekale barže sa žitom, a gdje se danas kafići prelijevaju na kaldrmu. Malo dalje uz obalu, Sopot drži drugačiji ritam: drveni mol koji zalazi u Baltik, spa-vile iz doba belle époque i plaža koja se puni polako tijekom dana, a ne odjednom. Gdynia, mlađa i izgrađena uglavnom u međuratnim desetljećima, pokazuje posve drugu Pomeraniju — čiste modernističke linije, radnu luku i priobalje koje spaja teretne brodove s jedrilicama.
U unutrašnjosti se regija smiruje u Kašubiju, krajolik jezera, brezovih šumaraka i sela u kojima su drvena arhitektura i pučki obrti ostali gotovo netaknuti. Oslikani namještaj, vez i čipka i danas se izrađuju u malim radionicama, često u istim obiteljima kroz generacije. Zemljište se blago uzdiže u niz niskih brežuljaka poznatih lokalno kao Kašubska Švicarska, naziv koji više govori o lokalnom ponosu nego o stvarnoj visini — ali učinak, s jezerima što se pojavljuju između šumovitih grebena, zaista je upečatljiv. Drvene crkve, neke stare stoljećima, stoje u selima širom ovog pojasa krajolika, s tamnim krovovima od šindre i jednostavnim unutrašnjostima koje tiho odudaraju od ciglene monumentalnosti obalnih gradova.
Sama obala ima svoje spore atrakcije. Zapadno od Gdańska, poluotok Hel suzuje se u tanku traku dina i borova, sa ribarskim selima koja i danas svako jutro istovaruju haringu i bakalar. Dalje na zapad, Nacionalni park Słowiński štiti pojas pomičnih pješčanih dina, neke dovoljno visoke da zatrpaju stabla, koje vjetar s Baltika neprestano pomiče dublje u unutrašnjost. Između dina i mora, lagune i trščaci pružaju utočište raznim vrstama ptica, i cijeli taj potez djeluje bliže pustinji nego tipičnoj sjevernoj obali.
Trgovi u manjim gradovima Pomeranije — Kartuzy, Kościerzyna, Puck — čuvaju ritam izgrađen oko tjednih tržnica, crkvenih zvona i svjetla koje se mijenja nad bliskim jezerima ili morem. Hrana se ovdje temelji na onome što daju obala i šume: dimljena riba koja se prodaje ravno iz sušare, okruglice punjene borovnicama ili gljivama, i ražani kruh koji se poslužuje svugdje, od seoskih pekarnica do gradskih kafića. Jantar, koji se stoljećima ispire na baltičke plaže, obrađuje se u nakit u radionicama koje i danas krase stare gdanjske ulice, obrt vezan uz ovu regiju koliko i samo ribarstvo.
Ono što povezuje Pomeraniju jest baš ta ravnoteža suprotnosti: hanzeatska cigla naspram drvenih seoskih crkava, otvoreno more naspram tihih jezera u unutrašnjosti, radna luka naspram pučke umjetničke tradicije koja se jedva promijenila. Gradovi su dovoljno blizu da se povežu u jedinstvenu, neužurbanu rutu, a opet dovoljno različiti da svaki dodaje nešto što prethodni nije — luku, lječilišni gradić, jezero, potez dina. Nagrađuje putnika spremnog usporiti do ritma same regije: sjediti uz kavu pored Motławe, prošetati molom za oseke, ili gledati kašubskog grnčara kako oblikuje glinu na isti način na koji se ovdje oblikuje generacijama.
